U ljeto 1988. žena me je stavila pred gotovo čin: – Ili uvedi centralno grijanje ili se vraćam svojim roditeljima! – Pomalo u očaju, nazvao sam Obajdina, direktora “Stanousluge”. Njegov srdačan glas u slušalici prilično me je umirio: naručio me za sutra rano ujutro, u “Bijeloj lađi” preko puta firme.

Izljubili smo se. Obajdin je pozvao dva “lavića” i stare teme iz mladosti počele su navirati nekako same od sebe. Već u deset bijah omamljen, ali i dalje potpuno svjestan situacije u kojoj se nalazim. Kada sam mu pokušao izložiti svoj problem, očinski me uzeo pod ruku i izveo van.

– Htio bih te upoznat s jednom krojačicom. Mala je bomba, eh, a da znaš samo kakve kravate šije! – Isturio je svoja kokošja prsa između kojih je, kao u tjesnacu, ćamila tanka crna kravata na podlozi od bijele košulje. – Gledam kako da ih plasiram na zapad. Znaš li ti koga u modnome svijetu?